Znanstvenici tvrde da bi napredak znanosti i tehnologije mogao omogućiti da žene jednoga dana postanu nepotreban dio kompleksnog biološkog procesa zvanog oplodnja, trudnoća i porod
Velik broj istraživanja koja se bave budućnošću fiziologije trudnoće i rađanja i umjetne maternice temelje se na skrbi o zdravlju onih koje tu djecu donose na svijet, točnije o zdravlju njihovih maternica. Ako ste zdrava žena u gestacijskoj dobi (razdoblju života kada vam hormonalni “biološki sat” omogućuje da možete ostati trudni i roditi dijete), statistički najčešći razlog zbog kojega ćete trebati medicinsku skrb uopće nije bolest, nego upravo ono što se smatra zdravim, normalnim dijelom ženskoga života: trudnoća i porod. Odlazit ćete liječniku i biti podvrgnuti pregledima i pretragama koje se znatno manje tiču vas samih, a daleko više su usmjerene na procjenu zdravlja i napretka ljudskog zametka (embrija, fetusa, djeteta) kojega nosite u sebi.
Tehnološka zamjena za maternicu
Znanstvenici tvrde da jednoga dana to možda neće više morati biti tako: napredak znanosti i tehnologije bi mogao omogućiti da žene – u suvremenom rječniku „osviještenih“ sada poznate i kao „osobe s maternicom“ – postanu nepotreban dio kompleksnog biološkog procesa nazvanog gestacija (trudnoća). Projekt na kojem radi Frans Van de Vosse, stručnjak za biomedicinski inženjering na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Eindhovenu – često se naziva „umjetna maternica“, no njegov tim svoj rad naziva „perinatalna podrška životnim funkcijama“ (perinatal life support), kojemu je cilj pomoći održavanju života nedonoščadi, nedozrelih beba, i to prvenstveno onih čija je nezrelost tolika da im organi nisu dovoljno razvijeni za adekvatno funkcioniranje izvan majčinog tijela… ili stroja koji bi mogao zamijeniti majčinu maternicu i posteljicu.
Screenshot: “The Matrix” (1999)
Znanstvenici koji su se posljednjih godina posvetili konstruiranju sofisticiranog aparata sposobnog da zamijeni majčinu utrobu svjesni su koliko je lako skliznuti u usporedbe složene tehnologije očuvanja života nedonoščadi s Matrixom (virtualnom stvarnošću koju u istoimenom filmu napredni računalni sustav „servira“ ljudima priključenima na strojeve za održavanje života koji ih iskorištavaju kao biološke baterije), ali istovremeno ističu da Matrix ipak nije pogodna usporedba za prikaz onoga što se u tim projektima čini. Svjesni su i činjenice da njihov rad povlači za sobom brojna etička pitanja, no kažu kako uvijek postoji etička cijena napretka znanosti, a zadatak znanstvenika je da osmišljavaju i stvaraju nove tehnologije i ponude ih ljudima, te prepuste zajednici da procjenjuje i odvaguje etičnost tih tehnologija.
Po pitanju etičnosti i zakonitosti korištenja strojeva za uzgoj fetusa i njihovo održavanje u životu do porođaja, Helen Sedgwick – autorica knjige „The Growing Season“ – smatra da će funkcionalna umjetna maternica (external womb) biti kreirana najkasnije u iduće dvije ljudske generacije (dakle, za 50-60 godina), ako ne i prije. A do tada će postojati potpuno drukčiji način društvenog reagiranja na značenje takve tehnologije za ljudski život i zajednicu.
Simulacija uzgoja djece u umjetnim maternicama
Ne samo u Eindhovenu, već i u još nekoliko zasebnih istraživačkih centara u svijetu, znanstvenici rade na razvoju sustava koji oponaša funkciju maternice (uterusa), organa unutar kojega se ljudski zametak udobno smjesti i tijekom trajanja trudnoće (gestacije) postane dijete. Temeljni cilj tih istraživanja je poboljšanje skrbi o tzv. ekstremnoj nedonoščadi, djeci rođenoj značajno prije očekivanog termina porođaja, onoj koja ne mogu biti liječena u običnim, konvencionalnim inkubatorima jer im organi (posebice pluća) nisu dovoljno razvijeni za samostalno funkcioniranje izvan maternice.
Izvanmaternični razvoj embrija u fetus i dalje u zreo plod, sveudilj sa svim organima i njihovom funkcijom, naziva se ektogeneza, za razliku od endogeneze, razvoja i sazrijevanja fetusa „prirodnim putem“, unutar maternice.
Uspješni pokusi koji vode u smjeru tog cilja su do sada provedeni samo na laboratorijskim životinjama, primjerice na mladuncima ovce (nedonošenoj janjadi); vrlo tanki kateteri postavljeni su u krvne žile pupkovine nedonošenog janjeta s ciljem preusmjeravanja krvotoka: umjesto prema posteljici (placenti) krv je usmjerena prema izvantjelesnom aparatu koji oponaša vitalno važnu funkciju ovčje placente. Pri tome izraz „vitalno važno“ znači da se takvim aparatom omogućuje dotok kisika (oksigenacija) fetusa, ali bez korištenja fetalnih pluća, već putem krvotoka kojega iz fetusa kroz izvantjelesni aparat pumpa sâmo fetalno srce, a ne vanjska mehanička crpka.
Fetalno srce je organ koji sazrijeva i počinje normalno funkcionirati na prijelazu prve u drugu trećinu trudnoće, dok su fetalna pluća posve neaktivna sve do trenutka rođenja. Naprava koja umjesto pluća pročišćava krv bi trebala biti vrlo malena (kako bi maleno fetalno srce moglo kroz nju gurati krv), što je u tehnološkom smislu prilično kompliciran zahtjev. Stoga se proučavanje učinkovitosti takvih aparata za sada većinom oslanjaju na računalne simulacije. Računalni programi (sve redom temeljeni na algoritmima strojnog učenja) koriste robotizirane „mikro-manekene“ koji simuliraju fiziologiju oksigenacije i prenatalnog krvotoka.
Etički razlozi i ekonomska racionalnost
Za te pokuse se za sada koriste laboratorijske životinje, jer znanstvenici procjenjuju kako smo još najmanje deset ili petnaest godina udaljeni od početka prvih takvih istraživanja na ljudima. Razlog za to je – osim razumljivog etičkog – i ekonomski racionalan: ako se nekakva tehnološki (a time i financijski) zahtjevna inovativna metoda želi uvesti u kliničku praksu, ona mora u startu biti značajno bolja od metoda koje su u praksi već dostupne i klinički „uhodane“. Korištenjem trenutno dostupnih inkubatorskih metoda zbrinjavanja nedonoščadi s 23 tjedna gestacije stopa preživljavanja iznosi u najboljem slučaju do 40-50%, pa bi neka inovativna metoda morala već u startu argumentirano nuditi znatno bolje postotke kako bi uopće bila uzeta u obzir za kliničku primjenu.
Neka od novih istraživanja već su počela pomicati granice očekivane uspješnosti u ovom području. Znanstvenici su po prvi puta uspješno uzgojili zdrave embrije miševa u mehaničkoj maternici tijekom 11 dana (od 22, koliko inače traje mišja gestacija). Pritom su izravno i uživo promatrali i pratili embriološki razvoj i sazrijevanje organa, što je inače onemogućeno činjenicom da se embriji razvijaju unutar zatvorenog sustava maternične šupljine, pa je uvid u dinamiku embrionalnog i fetalnog razvoja dostupan jedino ultrazvukom.
Korak koji slijedi nakon miševa je provođenje pokusa na drugim životinjama, onima čiji embrionalni razvoj ima veći stupanj sličnosti (veličine, izgleda i funkcije) s ljudskim embrijem i fetusom. Jedna od takvih životinja je kunić, a već postoje i izvješća o „vrlo, vrlo uspješnoj“ translaciji, prevođenju metodologije istraživanja s mišjih na kunićje embrije i fetuse, što je ohrabrujuća činjenica koja pokazuje da su koncept i realizacija „mišje mehaničke maternice“ očito prilično univerzalno osmišljeni i stoga u budućim iteracijama vjerojatno primjenjivi i na ljudskim embrijima.
Trenutno se radi na tome da se cijela metodologija standardizira i kao takva koristi na isti način u različitim istraživačkim laboratorijima, kako bi rezultati mogli biti uspoređivani korištenjem istih parametara i standardiziranih mjerila.
Što će realno donijeti ta tehnologija kada jednom bude dostupna?
Sedgwickova je u svojoj knjizi opisala zamišljenu alternativnu stvarnost u kojoj je izum prijenosne vanjske maternice postao normalna, društveno prihvaćena činjenica. Ona je ranije dugi niz godina radila kao bioinženjer, pa ima veliko znanstveno utemeljeno predznanje o toj tematici. U romanu je vanjska maternica opisana kao life-saver za nedonošenu djecu, kao i life-changer za ljude koji inače ne bi mogli imati djecu putem nekih drugih načina.
Naravno, to otvara i brojna nova pitanja. Ako tehnologija zamijeni prirodno nošenje trudnoće i porođaj djeteta, tko će biti vlasnik te tehnologije? Tko bi to mogao imati monopol na produženje ljudske vrste? A ako ne bi bilo monopola, tko nadzire zakonsku i etičku ispravnost korištenja takve tehnologije? I tko će ju moći/smjeti koristiti/priuštiti? Je li to nešto na što će ljudi biti prisiljeni (sjetimo se samo koliko sličnih etičkih pitanja se otvorilo s pojavom cjepiva i lockdowna uslijed pandemije COVID-19 ).
Trudnoća i porođaj su još uvijek ono što se očekuje da će obavljati „osobe s maternicom“ (suvremena definicija onoga što se prije ekspanzije woke kulture nazivalo „ženskim spolom“), ali ako umjetne maternice budu dostupne svakome i svima, to bi moglo u velikoj mjeri izmijeniti uzajamne odnose u rodnim ulogama kakve ih danas poznajemo (a unazad jednog desetljeća su se još prilično zakomplicirale).
U jednu ruku, možda bi nas to suočilo s još većom fluidnošću u definiranju spolnosti i rodnog opredjeljenja. No, vjerojatnije je da bismo vidjeli kako prevaga odlazi na drugu stranu: sada još uvijek živimo u zajednicama u kojima se žene suočavaju s posrednim ili izravnim pritiscima za ispunjenjem tradicionalnih društvenih normi i očekivanja, među kojima je obveza rađanja djece vjerojatno najistaknutiji primjer. Spolne razlike u ekonomskoj uspješnosti između žena i muškaraca postaju još i veće kada se „u računicu“ uvrsti trudnoća, porođaj i majčinstvo. Sintetičke maternice mogle bi sa ženskih pleća skinuti teret trudnoće i rađanja, što bi moglo u značajnoj mjeri umanjiti tu neravnopravnost.
No, znanstvena i tehnološka dostignuća ne donose sâma po sebi promjene u društvu: promjene nastaju kroz reakciju društva na ta dostignuća. Zato će upravo etičke dileme i način na koji će društvo na njih odgovarati krojiti sudbinu tehnologija koje zadiru u uvriježene temeljne uloge pojedinaca u zajednici. Tehnologija koja posjeduje potencijal napredovanja do točke u kojoj će biti moguće iznijeti trudnoću i roditi dijete bez potrebe za maternicom i osobom koja tu maternicu nosi u sebi, mijenja u svojem temelju i druga ključna pitanja.
U 1970-ima, kada su se počela rađati prva djeca začeta izvan majčinog tijela („djeca iz epruvete“), postojala je velika zabrinutost i nezanemariv otpor tome što se znanost može u tolikoj mjeri „miješati“ u pitanja humane reprodukcije. U brojnim društvima u kojima religija ima tradicijske korijene, taj stav je i danas živ i aktivan, unatoč činjenici da se u tih 50-godina izvanmaternična oplodnja (IVF) pokazala kao siguran i spasonosan način da se u mnogim inače neplodnim brakovima rađaju živa, zdrava i napredna djeca. Štoviše, takvi tradicionalni stavovi se uopće ne moraju promijeniti čak ni ako se neka nova tehnologija uvjerljivo i dokazano pokaže sigurnom i učinkovitom: uvijek se mogu izvući kontraargumenti na tragu „neprirodnosti“, „protivljenja božjoj volji“ ili „monopolizacije/monetizacije“ napretka u znanosti i tehnologiji.
Zadiranje u temelje ženskog identiteta ili promjena paradigme?
Znanstvenici se mogu samo nadati da će korisnost novih tehnologija biti u toj mjeri velika da društvo u cjelini pristane „platiti određenu etičku cijenu“, te omekšati svoje stavove kada se suoči s napretkom i s boljitkom kojega napredak donosi. Uostalom, većina država nije zabranila ni teorijsku nuklearnu fiziku ni njenu praktičnu primjenu samo zato što neki dementni diktator može napraviti i upotrijebiti nuklearnu bombu, niti je zabranjena virusologija samo zato što neki luđak može od virusa načiniti biološko oružje. Društvo u cjelini treba dozrijeti do razine u kojoj je sposobno pronaći načine da se potencijal određenog znanstvenog i tehnološkog napretka stavi pod nadzor i legislativnu kontrolu.
Potrebno je istaknuti neopisivu složenost preduvjeta potrebnih da se jedan takav zahtjevan sustav kao što je umjetna maternica održi u pogonu. Osim potrebe za velikim brojem ekstremno kvalitetno educiranog i uvježbanog osoblja, velika je i potreba za različitim, vrlo kompliciranim resursima koji se neophodni za njegovo funkcioniranje. Iz sadašnjeg rakursa, količinu novca koji bi bio potreban za praktičnu primjenu koncepta umjetnih maternica, još uvijek je enormno isplativije investirati u opći sustav spolne i zdravstvene edukacije i u poboljšanje dostupnosti svih oblika suvremene zdravstvene skrbi o trudnicama, rodiljama i djeci.
Ali, što bi se moglo dogoditi ako jednoga dana žene ipak više ne budu morale rađati da bi imale djecu? Vjerojatno svaka žena ima vrlo diferentne osjećaje prema toj mogućnosti: za neke bi to bila velika i dobra stvar, drugima bi to predstavljalo nenadoknadiv gubitak onoga što je osnova njihovog identiteta. Zato je izvrsno upravo to što u današnjem razvoju tehnologija za održavanje života djece izvan maternice nema patrijarhalne prevage, nego u velikoj mjeri sudjeluju žene: kao stručnjakinje, znanstvenice, savjetodavne suradnice, a prvenstveno kao – žene.
Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova i objavljivanja ilustracija u tiskanom izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih grafika i primijenjenog dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.
0 Comments :
Post a Comment